Tog je jutra obukla bijelu košulju i nove tamnoplave hlače koje je kupila posebno za tu priliku. Obukla je i novu jaknicu i konačno se osjećala dobro. Za svaki slučaj uzela je flastere iz ladice radnog stola: nikad se ne zna. Krasta na ruci bila je prilično suha i već nekoliko dana je uspjela u naumu da je ne prokopa. Bila je ponosna. Nije si htjela priznati, ali obično tako dobri dani završe doista loše.

Za manje od sata imala je sastanak oko projekta za uređivanje okućnice novog trgovačkog centra. Ako je odaberu, konačno će to biti prilika da pokaže svima da može, da je sposobna. Treba samo doći, uključiti laptop, spojiti se na projektor, ispričati ono što je pripremala posljednja dva tjedna i sve će biti dobro. Morala je i duboko disati. U svim knjigama to piše. Kad si napeta, duboko diši.

Pronašla je parking gotovo odmah, dolazak motorom ispostavio se kao stvarno dobra odluka. Zrak je topao. Pokušala je ignorirati poglede prolaznika koji su buljili u ženu na sportskom kričavozelenom motoru s izmijenjenim auspuhom, još bučnijem od originala. Nije voljela plijeniti pažnju. Dugo je radila na psihoterapiji po tom pitanju, ali još nisu gotove. Došla je deset minuta ranije, savršeno. Popela se stepenicama na drugi kat, srce joj je lupalo kao da će iskočiti iz grudnog koša i lagano se znojila. Ponavljala je riječi “diši Greta, osam, sedam, osam”. Smiješila se svima koji su dolazili. Trudila se pokazati kako je sigurna u sebe. Prijateljica joj je rekla: “ako se ponašaš kao da si sigurna da će posao dobiti, tako će ti i biti.” Psihoterapeutkinja joj je pak rekla suprotno: da napravi prezentaciju s ciljem da jednostavno napravi prezentaciju, a ne s ciljem da dobije posao.

Najradije bi pobjegla, ali za bijeg je već bilo kasno. Svi su izgledali sposobniji od nje. Kako da se uvjeri da je to posao za nju? A tek njih?

Unutra muškarci svi u odijelima, žene s rokovnicima, visokim potpeticama i suknjama. Sad je sigurna da je trebala obuti cipele na petu i doći autom kao i svi ostali. Pitala se šta joj je uopće bilo kad je odlučila staviti te svjetlucave, šljokičaste cipele koje pete nisu vidjele ni tijekom proizvodnje, ni na drugoj traci. Nesvjesno je dotakla krastu i počešala se. Cijelom dužinom lagano ju je peckala i panika je krenula. Ponavljala je samoj sebi da diše, cijeli život ista vježba: udisaj osam, zadrži sedam, izdisaj osam. Trudila se smiješiti se i izgledati opušteno dok ju je voditelj sastanka predstavljao ostalima. Projektni senior manager s nepunih 35 godina. Kako je uopće uspio, pitala se. Ona je imala 24, i još uvijek traži svoju budućnost i priliku. Osjećala se kao da je u potrazi za iglom u olovnom mraku, s uljanom svjetljkom, u hrpi sijena. Nesvjesno je počela recitirati U devetom selu živi Antuntun, u njega je malko neobičan um…

Senior projekt manager, Saša, bio je prilično zgodan, ali nije imao šanse: ona je već odabrala biti sama.

Skupljala je komadiće sebe mjesecima nakon što se cijela predala nekome tko je svoju homoseksualnost krio od cijelog svijeta, pa i od nje. Istinu je otkrila slučajno: prvo je naišla na neke sumnjive mailove, a kad mu je jednom banula u stan, iznenađenje je doživjela ona: on, s drugim u krevetu. Vratilo ju je to njezinim starim navikama, usvojila je i neke nove po receptu psihijatra i poslušno pila antidepresive već godinu i pol. Osjetila je Sašine oči na sebi i čula: Izvoli.

Pokrenula je prezentaciju i taman krenula govoriti kad ju je prekinula jedna od onih u visokim potpeticama: Mislim da imaš krvi po košulji.

Spustila je pogled i vidjela veliku crvenu mrlju. Promrmljala: Moram ići, oprostite.  Skupila sve svoje stvari, izletila iz zgrade, stavila kacigu i pojurila kući. Mimoilazila automobile, vozila slalom, prošla kroz crveno, ali uzalud. Kako bi to bilo lako, samo odletjeti, da prestane sve ovo što sad osjeća. Ima nečega tako magičnog u boli. 

Silovito je uletjela u kuću gdje je Dodo sretno mahao repom i veselio se. Nemoj Dodo, ne sada, oprosti.

Skinula je sve sa sebe i zatvorila se u kupaonicu. Upalila prigušeno svjetlo na ogledalu. Pogledala se. Maskara je u crno obojala krug oko njezinih očiju, a ruž je osigurao konture psihijatrijske ljepote u trenutku manije. Gornjim dijelom dlana nemarno je obrisala ruž. Kako si glupa, kako naivna, ma šta si ti mislila, samu si sebe uvjerila da možeš nešto, ne možeš ti ništa, osuđena si na to šta i zalužuješ. Bio je tu i drugi glas, puno tiši, puno nježniji koji joj je govorio: Diši Greta, sve je u redu. Nije kraj svijeta, nije nikad. Bit ćeš dobro. Diši. Osam. Sedam. Osam. 

Prvi je glas drugom otimao sve više zraka i postajao sve glasniji. Morala si znati da će se to dogoditi, glupačo, sramotila si se kao nikad, tko zna šta ti ljudi sad misle o tebi,, kako si se mogla uopće nadati. Bravo, Gretice, bravo. Borba njenih misli izgledala je kao Pacman igrica, previše duhova da bi pobijedila. 

Otkad je izašla iz sobe za sastanke, u glavi joj se vrtilo samo jedno: dođi doma. Napravi to. Napravi to. Napravi to. 

Naučila je čekati, uživala upijajući napetost tako da bi olakšanje koje joj to donosi zamišljala više puta, svaki put različito, do samog savršenstva. Dužinu, dubinu, brzinu. Predala se želji za boli, a cijeli svijet odjednom je postao šećerna vuna u najboljem zabavnom parku na njezin rođendan. Nepravda i krivnja nestali su, baš kao i nada da može biti normalna, kao svi drugi. 

Konačno. Otvorila je ladicu i tamo je stajao on. Onaj koji je nikad nije iznevjerio i uvijek bi je oslobodio svih muka. Njena najvjerniji ljubavnik: mali naoštreni nož. Svjetlucao se kao i obično, privlačio je poput magneta, kao ljubav koju ne biraš, sloboda koju priželjkuješ. Prislonila je oštricu na bedro: tu se neće vidjeti kad se sljedeći put raskrvari. Lagano i beskompromisno počela je vući oštricu prema unutarnjoj strani noge. Krv je procurila, suze su natopile oči, a na lice joj izmamile osmijeh. To je čekala, taj trenutak slobode, plaćanje svih pogrešaka, tu tako vidljivu bol koju ipak može sakriti od svijeta. Uživala je u tih nekoliko minuta kao da traju cijeli život. Sve dok je ponovno nije preplavio onaj dobro poznati osjećaj krivnje, a šećerna se vuna natopila krvlju njezina ponovnog pada.

*autorica teksta Luana Poleis, za dijeljenje kontaktirati direktno